28.11.2024. - 31.03.2025.

Virtualna izložba - Nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća – motivi u krajolicima

Virtualnom izložbom Nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća – motivi u krajolicima predstavljamo vrijedna djela nizozemskih slikara koja se čuvaju u Muzeju Mimara.

Među deset odabranih slika umjetničkom kvalitetom osobito se ističu Krajolik s kravama Jacoba van Strija (1756. ‒ 1815.), nizozemskog umjetnika kasnije generacije koji je inspiraciju crpio iz slikarstva 17. stoljeća, te Luka u Dordrechtu Jana van de Cappellea (1626. ‒ 1679.), jednoga od najvećih majstora zlatnoga doba nizozemskog slikarstva, čija su djela svoje mjesto našla u brojnim svjetskim muzejima i galerijama.

Odabranim djelima iz istoimene zbirke Muzeja Mimara želimo potaknuti na razmišljanje o ikonografskom značenju pojedinih motiva (drveća, arhitekture ili domaćih životinja) u kontekstu normi i vrijednosti nizozemskog društva 17. stoljeća. Za razliku od motiva u onodobnom slikarstvu drugih dijelova Europe, ovi nizozemski (npr. vjetrenjača ili krava) imaju snažnu simboličku vrijednost koja je vrlo živa i u današnjoj popularnoj kulturi.

Nekoliko od ovdje predstavljenih slika moći će se razgledati i uživo, u sklopu izložbe Sjaj u tami: nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća u hrvatskim zbirkama u organizaciji Galerije Klovićevi dvori, u kojoj Muzej Mimara sudjeluje s 19 umjetnina. Spajanjem virtualnog i fizičkog doživljaja publika će tako moći iz različitih perspektiva sagledati umjetničku, povijesnu i kulturnu vrijednost nizozemskog slikarstva 17. stoljeća.

***
Inačica izložbe na engleskom jeziku:
Dutch painting of the 17th century – motifs in landscapes

***
Norme i vrijednosti nizozemskog društva 17. stoljeća oblikovala su tri značajna procesa: borba za političku nezavisnost u dugotrajnom ratu protiv španjolskih Habsburgovaca (1568. – 1648.), trijumf kalvinizma nakon pokreta reformacije iz prethodnoga stoljeća te ekonomski procvat utemeljen na prekooceanskoj trgovini i kolonijalizmu koji su Nizozemsku Republiku preobrazili u najprosperitetniju europsku državu.

Paradoksalno je da je napad na slike i skulpture, kako je nazvan prolom ikonoklastičkog nasilja 1566. godine nad umjetninama u katoličkim crkvama u jeku protestantske pobune, bio uvod u zlatno doba nizozemskog slikarstva 17. stoljeća. Apel Jeana Calvina slikarima, u djelu Institutio Christianae Religionis, da umjesto sakralnih tema slikaju portrete, stoku i krajolike rezultirao je umjetničkom slobodom bez presedana. Nestalo je obveze prikaza religioznih dogmi u slikarstvu i mjesto se ustupa temama povezanim sa svakodnevicom nizozemskih građana. Krajolike, koji su dotada prikazivani isključivo kao pozadinska scenografija, nizozemski majstori 17. stoljeća slikali su kao samostalnu temu, obraćajući pritom pažnju na lokalne karakteristike i prikazujući ih minucioznim realizmom i naturalizmom proizašlim iz opservacije okolnoga svijeta.

Značajan utjecaj na ovakav pristup naglašenog naturalizma u prikazu krajolika izvršili su sjevernjački umjetnici prethodnih generacija poput Jana van Eycka, Albrechta Dürera, Hieronymusa Boscha i Pietera Bruegela starijeg u 15. i 16. stoljeću, no kao izravan uzor u izboru tema i motiva ističu se crteži nepoznatog flamanskog majstora otisnuti u dvije serije grafika u Antwerpenu 1559. i 1561. godine. Takozvani Mali krajolici, prikazujući na nepretenciozan način ruralni ambijent s uobičajenim motivima farmi, vjetrenjača, livada i stoke na pašnjacima, postali su katalog motiva nizozemskim slikarima krajolika 17. stoljeća.

***
Nizozemsko slikarstvo krajolika 17. stoljeća, tradicionalno je smatrano žanrom manje umjetničke vrijednosti jer mu je, prema mišljenju connoisseura i kolekcionara, nedostajalo sadržaja i ideja, osobito u odnosu na biblijske, mitološke ili alegorijskeprizore nastale na temelju tekstualnih predložaka. Godine 1876. francuski pisac Eugène Fromentin ustvrdio je da nizozemski slikari 17. stoljeća nisu imali drugu namjeru osim umjetničke potrebe da prikažu stvarnost te stvore vizualni i estetski užitak. Početkom 1970-ih pojavila se struja povjesničara umjetnosti predvođenih Eddyjem de Jonghom, koji se s Fromentinovom tvrdnjom nisu složili smatrajući da uobičajeni motivi krajolika poput drveća, arhitekture, domaćih životinja ili elemenata atmosfere mogu nositi različita bogata i suptilna značenja. Virtualnom izložbom na odabranim primjerima krajolika iz fundusa Muzeja Mimara prikazat će se značenje pojedinih motiva u kontekstu normi i vrijednosti nizozemskog društva u 17. stoljeću.

VJETRENJAČE
Uz tulipane, bicikle ili delftsku plavu keramiku, vjetrenjače su danas najpopularnija asocijacija na Nizozemsku i njezin neslužbeni logo. Na sjeverozapad Europe dospjele su s Bliskog istoka posredstvom križara sredinom 12. stoljeća, a kao ikonografski motiv javljaju se već sredinom 13. stoljeća u oslikanim rukopisima, simbolizirajući vjetar koji prema teološkim interpretacijama predstavlja Duha Svetoga. Ranonizozemski i flamanski slikari 15. i 16. stoljeća prikazivali su ih kao suptilan detalj pozadinske scenografije biblijskih prizora, a čuveni majstor Hieronymus Bosch (1450. – 1516.) u sklopu triptiha Vrt zemaljskih naslada smjestio je vjetrenjaču i u pakao. Karakterističnih propelera nalik križu, vjetrenjača je u srednjovjekovnom slikarstvu mogla aludirati i na Raspeće.

Nakon prodora ikonoklazma 1566. godine, tradicionalna kršćanska ikonografija izgubila je važnost te motiv vjetrenjače poprima svjetovne konotacije. Nekoliko listova grafičke mape Mali krajolici sadrži najranije prikaze vjetrenjače kao uobičajenog motiva ruralnog krajolika bez naglašenog simboličkog značenja. Na grafikama s početka 17. stoljeća, prikazivanjem starijeg tipa vjetrenjače kvadratnog tijela, koja se koristila za mljevenje žitarica, naglašavala se njezina zasluga u agrarnom blagostanju Nizozemske.

Najveću popularnost vjetrenjače dobivaju u kontekstu industrijskih i inženjerskih pothvata Nizozemaca u 17. stoljeću, osobito nakon 1650. godine kada je osmišljena vjetrenjača s poligonalnim tornjem i rotirajućim krovom, koja je višestruko ubrzala radne procese i stekla široku primjenu u brojnim djelatnostima, poput brodogradnje gdje se upotrebljavala kao pogon za piljenje drva, pri čemu je vrijeme potrebno za izgradnju jednoga broda s četiri mjeseca skraćeno na svega tjedan dana. Nizozemski slikari krajolika tada ih počinju slikati kao prevladavajuće motive prizora, evocirajući njihov herojski karakter i zasluge u sveukupnom blagostanju i napretku nizozemskog društva.

Popularna poslovica Bog je stvorio svijet, ali Nizozemsku su stvorili Nizozemci odnosi se na glasovit inženjerski pothvat izgradnje poldera, tla nastalog isušivanjem vodenih površina, što je u 17. stoljeću dobilo osobit zamah. U tom procesu vjetrenjače su se koristile kao crpke za vodu, o čemu svjedoči i suptilan detalj jedne od njih postavljene uz vodenu površinu u stražnjem prostornom pojasu slike Jana Sieberechtsa. Stoga se može reći da su osim Nizozemaca Nizozemsku stvorile i vjetrenjače, zasluženo postavši sinonimom zemlje i tipično nizozemskim umjetničkim motivom koji se kontinuirano prikazivao u slikarstvu narednih razdoblja. Primjer je slika Johana Bartholda Jongkinda nastala krajem 19. stoljeća, kada su vjetrenjače postupno ustupile mjesto električnim strojevima i motorima s unutarnjim izgaranjem.


Jan Sieberechts, Krajolik (detalj) / Johan Barthold Jongkind, Vjetrenjača, 19. st. / desno: detalj

KRAVE
U kršćanskoj likovnoj tradiciji, uz starozavjetno zlatno tele kao simbol idolopoklonstva, javlja se i ikonografski složeniji motiv vola. Vol je jedan od četiri apokaliptična bića Tetramorfa, te je u novozavjetnom kontekstu postao simbolom svetoga Luke evanđelista. Vol je uz magarca gotovo bez iznimke prisutan motiv u temi Rođenja, što aludira na Kristovu žrtvu za spas čovječanstva.

Prevlašću svjetovnih tema u umjetnosti protestantske Nizozemske Republike od posljednje četvrtine 16. stoljeća, umjesto vola središnje govedo u ikonografiji postala je krava. Među najranije prikaze ove životinje u novom kontekstu ubrajaju se Mali krajolici gdje su krave prikazane u ruralnom ambijentu bez istaknutog religijskog simbolizma. Flamanski slikari posljednje četvrtine 16. stoljeća popularizirali su prikaze krava i drugih domaćih životinja u temama žanra i mrtve prirode, da bi ih nizozemski majstori 17. stoljeća prikazivali kao zasebnu temu.

Iako se u nizozemskim grafikama tijekom 17. stoljeća zadržalo tradicionalno značenje krave kao simbola proljeća, majčinstva, plodnosti i zemlje (lat. Terra) u sklopu prikaza Četiri godišnja doba, u slikarstvu je motiv poprimio konotacije povezane s razvojem modernog nizozemskog društva. Stekavši kontrolu nad baltičkom trgovinom pšenicom u 16. stoljeću, nizozemski su se seljaci okrenuli unosnijim granama poljoprivrede u kojoj su velik udio zauzimali stočarstvo i mljekarstvo, o čemu svjedoči i podatak da su po proizvodnji mlijeka pokrajine Holandija i Frizija u 17. stoljeću nadmašile znatno veće Englesku i Njemačku. U tom kontekstu, motiv krave u krajoliku odražavao je ponos Nizozemaca mljekarstvom i ruralnim bogatstvom u cijelosti.

Zanimanje za prikaz krave u nizozemskom slikarstvu od kasnog 16. stoljeća nosi i političke konotacije. U tom kontekstu krava predstavlja alegoriju Nizozemske države, o čemu svjedoče i brojne grafike iz toga razdoblja, poput one Hendricka Hondiusa iz 1644. godine s prikazom krave u krajoliku u kojoj autor upozorava da je se budno čuva, aludirajući na opasnost od Španjolaca u jeku Osamdesetogodišnjeg rata.


Jacob van Strij, Krajolik s kravama i rijekom s brodovima (detalj), 1800. g. / Aelbert Cuyp, Krajolik s kravama (detalj) / dolje: Jan Sieberechts, Krajolik (detalj)

NEBO
U brojnim kulturama nebo nosi uzvišene simboličke konotacije. Drevni kozmološki mitovi smatraju ga praelementom u postanku svijeta, a u velikim svjetskim religijama, uključujući kršćanstvo, nebo je apstraktan metafizički prostor u kojemu prebivaju božanstva. U tom se kontekstu u kršćanskoj sakralnoj umjetnosti za prikaz neba i prostora od 5. stoljeća u mozaicima, freskama i oltarnim slikama koristila zlatna pozadina, čiji su fizički sjaj i svjetlucanje u očima vjernika evocirali atmosferu raja i prisutnost Boga. Oblaci su poprimali stilizirane geometrijske oblike valjaka i trokuta te služili kao granica između nebeskog i zemaljskog prostora te kao platforma za smještaj Krista ili svetaca. Umjetnici 14. stoljeća zlatnu su pozadinu postupno zamjenjivali plavom, donoseći tako u slikarstvo prve naznake naturalizma, no još uvijek je prevladavalo simboličko poimanje neba, pri čemu je plava boja bila aluzija na Nebeski Jeruzalem, ali i vrline čistoće i poniznosti, zbog čega se porastom marijanskog kulta od 13. i 14. stoljeća učestalo javljala u temama vezanima uz Bogorodicu.

U razdoblju internacionalne gotike i renesanse, zanimanje umjetnika za prirodni svijet i prikaz fizičkog prostora rezultirali su napuštanjem simboličkog principa u korist sve izraženijeg naturalizma, kada se u nastojanju za što vjernijim oponašanjem prirode nebo prikazuje kao trodimenzionalni prostor s realističnim oblacima, a sve veća važnost pridaje se i meteorološkim pojavama poput izmaglice na horizontu.

U nizozemskom slikarstvu krajolika 17. stoljeća nebo je postalo prevladavajuć motiv slike i gotovo samostalna tema, što se najjasnije očitovalo u panoramskim prikazima gdje je spuštanjem linije horizonta, do tri četvrtine slikane površine zauzeo nebeski prostor s voluminoznim oblacima razvedenih oblika koji su najvjernije utjelovili barokne koncepte dramatičnosti, teatralnosti i pokreta. U tom su kontekstu motiv neba elaboriranog oblacima, kao i druge meteorološke pojave poput magle, oluje ili sunčevih zraka nizozemski slikari 17. stoljeća upotrebljavali kao ekspresivno sredstvo u stvaranju raspoloženja,< umjetničkog i estetskog koncepta koji će kulminirati u slikarstvu romantizma u 19. stoljeću kao sredstvo stvaranja intenzivnog emotivnog naboja.

Poznati po detaljnoj opservaciji prirodnih pojava i tehničkoj preciznosti, nizozemski slikari 17. stoljeća često se smatraju prethodnicima u stvaranju atlasa oblaka, čak stoljeće i pol prije nego što su izrađeni znanstveno klasificirani pregledi u sklopu meteorologije.


Nizozemski slikar, Ratni brodovi (detalj) / Jan van Goyen, Nijmegen (detalj) / Manira Aelberta Cuypa, Dvorac na obali (detalj)

STABLA
U zapadnoj se umjetnosti sve do 17. stoljeća motiv stabla javljao u pretežno religijskom kontekstu, kao teološki simbol (poput biblijskih Drva spoznaje i Drva života) ili kao naznaka ambijenta i pozadinski element narativnih prizora. Zbog prevladavajućeg simboličkog značenja umjetnički prikazi drveća bili su stilizirani i bez suvišnih detalja. Buđenjem naturalizma u umjetnosti kasnoga srednjeg vijeka i rane renesanse u 15. stoljeću naglasak sa simboličkoga prelazi na težnju slikara za vjerodostojnim i detaljnim prikazom tekstura, oblika i proporcija vidljivoga svijeta pa tako i motiv stabla poprima izgled vjeran prirodi.

Nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća nastavak je formalne tradicije naturalizma, no u sadržajnom su pogledu motivi obogaćeni novim značenjima povezanim s normama i vrijednostima tadašnjeg nizozemskog društva. Prevladavajuće kompozicijsko načelo izdvajanja i uvećavanja uobičajenih motiva krajolika u razdoblju od 1640-ih do 1670-ih pridalo je farmama, brežuljcima i drveću monumentalan i herojski karakter učinivši ih tako nosiocima teme. Monumentalna stabla u tom kontekstu simboliziraju junački karakter mlade Nizozemske Republike u borbi za vlastitu slobodu, protiv Španjolske tijekom Osamdesetogodišnjeg rata (1568. – 1648.).

Pored asocijacija na domoljubni ponos, stabla su mogla nositi i univerzalnije konotacije, što je slučaj i na slici stabala Meinderta Hobbeme (1638. – 1709.). Nadvijajući se nad putnike koji bezbrižno koračaju zemljanim stazama, stvarajući ugođaj smirene harmonije i blagostanja, voluminozne krošnje doimaju se poput zaštitnika i čuvara ljudi i njihovih obitavališta.

Prikazana stabla odražavaju i već tada prisutnu svijest nizozemskog društva o promjenama uzrokovanim utjecajem čovjeka na prirodu. Kako bi se povećale obradive površine, stvorili pašnjaci za ekstenzivan uzgoj stoke u mljekarskoj industriji i priskrbio materijal za gradnju brodova, tijekom 17. stoljeća sječa šuma višestruko se intenzivirala. U tom se kontekstu prikazana stabla mogu protumačiti i kao simbol otpora prirode prema rušilačkim silama čovjeka u borbi za ekonomski napredak.


Meindert Hobbema, Krajolik

BRODOVI
Drevne civilizacije motiv broda prikazivale su u religijskom kontekstu kao prijevozno sredstvo božanstvima – poput solarne barke sa simbolikom ciklusa dana i noći – ili vladarima na putovanju u zagrobni život. U oslicima egipatskih grobnica i hramova, lađe su prikazivane i u kontekstu svakodnevnog života. Motiv broda od ranoga kršćanstva javlja se kao Noina arka na freskama, mozaicima i oslikanim rukopisima u kontekstu starozavjetne priče o Općem potopu. U srednjovjekovnoj umjetnosti, lađa što plovi olujnim morem nosi alegorijsko značenje Crkve kao lađe spasenja.

Specifična geografija bogata vodom od najranijih je vremena presudno utjecala na život ljudi u Nizozemskoj. Nepredvidivo Sjeverno more uzrokovalo je poplave biblijskih razmjera, no osim stalne prijetnje i opasnosti donosilo je Nizozemcima i blagodati, počevši od ekstenzivnog izlova haringi od 14. stoljeća sve do izlaza na oceane kojima se odvijala vitalna plovidba trgovačke flote Istočnoindijske kompanije koja je donoseći kolonijalnu robu Nizozemsku Republiku u 17. stoljeću pretvorila u najprosperitetniju europsku državu. Moćna ratna mornarica donijela je Nizozemcima nebrojene pobjede u bitkama Osamdesetogodišnjeg rata za nezavisnost (1568. – 1648.) i sukobima s engleskom Kraljevskom mornaricom u drugoj polovici 17. stoljeća.

S obzirom na duboku povezanost s morem, koja ih je pretvorila u vrsne pomorce i brodograditelje, i ukorijenjenost pomorstva u identitet Nizozemaca, značajno mjesto u repertoaru motiva slikarstva 17. stoljeća pripada plovilima svih veličina i namjena – od impozantnih ratnih galija do najskromnijih ribarskih barki, prikazivanih u sklopu maritimnog slikarstva, što obuhvaća prizore dramatičnih bitki, detaljno izvedenih portreta pojedinačnih brodova, lađa uhvaćenih u oluji na otvorenom moru i mirnih morskih luka napučenih jedrenjacima, barkama i štafažnim figurama u svakodnevnim aktivnostima.

Ratne galije u scenama bitki evociraju ponos Nizozemaca na uspjehe u borbi za vlastitu slobodu, a brodovi i jedrenjaci prikazivani u svakodnevnim aktivnostima simbol su ponosa na bogatstvo proizašlo iz napornog rada, kako običnih ribolovaca tako i moćne Istočnoindijske kompanije u trgovini kolonijalnom robom. O povezanosti simbolike broda i ekonomskog blagostanja svjedoče i grafike s početka stoljeća, poput Alegorije Amsterdama s prikazom ženske alegorijske figure smještene u lučki ambijent, kako prima darove sa svih strana svijeta, pri čemu je njezin glavni atribut model lađe što ga drži u ruci.

Brodovi su osim patriotskih značenja mogli simbolizirati i univerzalne duhovne koncepte. Prizori lađa zahvaćenih nevremenom ili neposredno pred oluju metafore su za opasnosti i nevolje ljudskog života. U mrtvim prirodama brodovi su simbolizirali i prolaznost ljudskog života.

U konačnici, neki umjetnici poput Jana van de Cappellea prikazivali su jedrenjake usidrene u lukama kako bi naglasili harmoničnu atmosferu i miran suživot čovjeka s morem i prirodom.

Nizozemski majstori 17. stoljeća slikali su brodove izrazito detaljno i realistično, toliko da su ilustracije povjesničarima mogle poslužiti kao pouzdan izvor u proučavanju razvoja brodogradnje.


Jacob van Strij, Krajolik s kravama i rijekom s brodovima (detalj) / Nizozemski slikar, Ratni brodovi (detalj) / Manira Aelberta Cuypa, Dvorac na obali (detalj)

NIJMEGEN
U nizozemskoj historiografiji i općoj kulturi uvriježeno je mišljenje da je Nijmegen najstariji nizozemski grad s kontinuitetom naseljenosti još od antike. Karlo Veliki u 8. je stoljeću dao sagraditi palaču kojoj je car Fridrik I. Barbarossa sredinom 12. stoljeća pridodao impozantnu utvrdu Valkhof koja je sve do rušenja 1797. godine bila istaknut element vizure grada.

O popularnosti Nijmegena i utvrde Valkhof u likovnoj umjetnosti svjedoči mnoštvo sačuvanih crteža, grafika i slika. Među ranijim uprizorenjima ističe se topografski točan crtež nizozemskog vedutista Anthonisa van den Wijngaerdea (1512./1525. – 1571.) nastao sredinom 16. stoljeća. Širenju i popularnosti motiva među umjetnicima, zasigurno su pridonijele i serije grafika s prikazima gradova nizozemskih majstora Hendricka Goltziusa (1558. – 1617.) i Claesa Jansza. Visschera (1587. – 1652.). Motiv Nijmegena s utvrdom Valkhof istaknutije je mjesto u slikarstvu zauzeo u 17. stoljeću, kada postaje dio patriotske ideologije Nizozemske Republike. Kako bi legitimirali državu u nastanku i uspostavili nacionalni identitet, nizozemski pisci povezivali su priče iz slavne prošlosti s aktualnim događajima. U tom kontekstu Nijmegen je prerastao u nacionalni simbol borbe za slobodu tijekom rata za oslobođenje od španjolske vlasti (1568. – 1648.) jer je prema antičkim piscima iz 1. stoljeća n.e. u blizini današnjeg grada iz tvrđave Oppidum Batavorum 69. godine n.e. izbio ustanak Batavaca, najhrabrijih germanskih ratnika i pretpostavljenih predaka Nizozemaca, protiv rimske represije.

Posljedično tome, zabilježen je eksponencijalan porast popularnosti Nijmegena s utvrdom Valkhof u slikarstvu, kada ga prikazuju i najvrsniji majstori krajolika: Jan van Goyen, Jacob van Ruisdael i Aelbert Cuyp. Van Goyen je u razdoblju od 1633. do 1656. godine naslikao više od trideset verzija teme, a jedna od njih nalazi se i u zbirci slikarstva Muzeja Mimara.


Jan van Goyen, Nijmegen (detalj)

ZASTAVE
Zastave kao državni amblemi u današnjem značenju te riječi, javljaju se u vrijeme nastanka modernih nacionalnih država tijekom 17. i 18. stoljeća. Nizozemska Statenvlag s horizontalnim crvenim bijelim i plavim poljem najstarija je trobojnica na svijetu. Pojavila se u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća u jeku rata za nezavisnost protiv Španjolske, koristeći se istovremeno s narančasto-crveno-plavom Prinčevom zastavom Vilima I. Oranskog (1533. – 1584.) koju je nakon 1652. godine u potpunosti zamijenila. Slikajući državnu zastavu kao neizostavan detalj na brodskim jarbolima u sklopu maritimnog slikarstva, nizozemski majstori 17. stoljeća pretvorili su je u općeprihvaćen i raširen umjetnički motiv.

Nizozemska Republika tijekom 17. stoljeća posjedovala je najsnažniju ratnu mornaricu na svijetu, koja je izvojevala brojne pobjede u pomorskim bitkama rata za nezavisnost protiv Španjolske (1568. – 1648.) i vojnim sukobima za ekonomsku i kolonijalnu prevlast protiv Engleske i Francuske u drugoj polovici 17. stoljeća. Kao komemoracija tih uspjeha u slikarstvu su postali izrazito popularni i traženi prizori bitki s elaboriranim prikazima ratnih brodova, pri čemu su gotovo bez iznimke kao detalj na jarbolima prikazivane državne zastave, simbolizirajući otpor i jedinstvo te ističući nacionalni ponos i politički identitet Republike.

Osim patriotskih konotacija u vojnom kontekstu, nizozemska državna zastava prikazivala se i u mirnodopskim temama, poput prizora trgovačkih brodova na otvorenom moru ili scenama užurbanih luka preplavljenih jedrenjacima i ljudskim figurama u svakodnevnim aktivnostima. U tom kontekstu prisutnost nizozemske zastave na jarbolima simbolizira ponos Nizozemaca blagostanjem države, što se u velikoj mjeri temeljilo na pomorstvu i brodogradnji.


Jacob van Ruisdael, Jedrenjaci (detalj) / Jan van de Cappelle, Luka u Dordrechtu (detalj)